Nasilje nad novinarima u Srbiji, Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji: Sami i nezaštićeni

Pišu: Ž. Radoja, B. Sekulovska, V. Rajković, M.Radulović

Novinari i novinarke u Srbiji, Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji dele istu sudbinu. Sve češće su žrtve nasilja, fiizičkog, verbalnog, a posljednjih godina sve im se više preti putem društvenih mreža.

Da postoji volja, svi slučajevi napada na novinare i novinarke bi bili riješeni, kaže Jelena Jovanović iz podgoričkih Vijesti. Od avgusta ona ponovo ima 24-časovnu policijsku zaštitu. Prethodno ju je, jer joj je bila ugrožena bezbednost, policija čuvala od kraja novembra 2018. do maja 2019.

“Svi napadi, ili makar najveći broj njih, dolazili su nakon što nosioci najvećih državnih funkcija targetiraju novinara ili medij kao nepodobne”, kaže naša sagovornica koja je, među novinarima koji su fizički napadnuti, ali i kojima je prećeno i ove godine. Novinari i novinarke u Srbiji, Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji dele istu sudbinu. Sve češće su žrtve nasilja, fiizičkog, verbalnog, a posljednjih godina sve im se više preti putem društvenih mreža.

Jedna od njih je novinarka dnevnog lista “Danas” iz Srbije Snežana Čongradin, koja je samo u posljednjih mesec dana fizički i verbalno napadnuta zbog posla kojim se bavi.

“Svedočim tome da niko od napadnutih i ugroženih novinarki i novinara ne zna dokle su stigle njihove prijave za nasilje koje su doživeli, a još tragičnije je da većina njih, uprkos brojnim prijavama nadležnim organima, mesecima i godinama unazad nije obaveštena da se od postupaka odustalo i da njihova ugroženost nikada neće biti predmet razmatranja i sankcionisanja”, kaže ona.

Tanja Milevska, dopisnica makedonske državne novinske agencije MIA  iz Brisela je prošle godine bila dva puta napadnuta – na izborima u julu 2020. i drugi put, u decembru 2020. “Tek sada sam ljuta, gnjevna. Kada su se ti napadi dogodili bila sam izgubljena, izolovana, prepuštena sama sebi. U takvim slučajevima pitate se da li zaista treba pisati o stvarima o kojima ja pišem, kao što se obično preispituje žena”, kaže naša sagovornica.

U sve tri bivše jugoslovenske republike poslednjiih godina raste broj napada na novinare i novinarke.

SRBIJA

Broj napada na medijske radnike u 2021, prema podacima Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) je nešto manji u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, prema rečima predsednika NUNS-a Željka Bodrožića, taj podatak treba uzeti sa rezervom.

„Ove godine nije ništa bolje nego prethodne, jer i dalje imamo brojne pretnje i pritiske, štaviše, u poslednje tri sedmice, kako je ekološki protest (protiv rudnika litijuma u Srbiji) rastao, tako je pojačan udar i na novinare“, pojašnjava Bodrožić, napominjući da su zbog protesta, na kojima su blokirani međunarodni, magistralni i drugi putevi u više od 50 gradova u Srbiji, novinarima pisane i prekršajne prijave, koje su zatim povučene.

Od početka godine je zabeleženo šest fizičkih napada na novinare, 87 pritisaka i 42 verbalne pretnje, navodi NUNS.

Uprkos nekim koracima koje je Vlada Srbije napravila, poput u martu otvorenog SOS telefona za prijavu napada na novinare, situacija na terenu se nije bitno promenila. Utisak medijskih udruženja jeste da se takvim potezima međunarodnim organizacijama i Evropskoj uniji šalje signal da se nešto radi, dok je na terenu situacija skoro nepromenjena, ako ne i lošija. U prilog tome govori i slučaj urednice Podrinskih novina iz Šapca Isidore Kovačević čija fotografija je sredinom decembra osvanula na poternicama kojima je oblepljen ceo grad.

„Vlast je generator problema, odnosno visoki, a i oni niži javni funkcioneri koji sa pozicije vlasti vređaju, denunciraju, a u poslednje vreme i kriminalizuju mnoge naše kolege i praktično pospešuju razne likove da krenu u napad na novinare, jer ti novinari, kako vlast trubi sa skoro svih medija, rade protiv države i nacije. Otvorena je sezona lova na takozvane izdajnike i strane plaćenike, a u toj grupi ima mnogo novinara, i otud tako zabrinjavajuće cifre o napadima i pritiscima na novinare u Srbiji“, kaže Bodrožić.

Godinu u toj zemlji su obeležile i takozvane SLAPP, odnosno sinhronizovane tužbe interesnih grupa i javnih ličnosti protiv određene redakcije. U Srbiji je aktuelan slučaj Mreže za istraživanje kriminala i korupcije – KRIK, koja je u jednom trenutku dobijala i po tužbu nedeljno. Kako navode, ukupna vrednost 10 postupaka koji se trenutno vode protiv njih je 90 miliona dinara što je tri puta više od godišnjeg budžeta KRIK-a.

U toku godine pokušane su izmene i dopune dva važna zakona – Zakona o javnom informisanju i medijima i Krivičnog zakonika u vezi sa unapređenjem krivičnopravne zaštite novinara i medijskih radnika. Međutim, medijska i novinarska udruženja su ukazala na to da pojedini predlozi izmena odstupaju od Medijske strategije i prava na slobodu izražavanja, pa se usaglašavanje sa predstavnicima vlasti očekuje sledeće godine.

O načinu na koji se vode pravni postupci protiv onih koji su ugrozili život novinara u Srbiji, možda najbolje pokazuje slučaj novinara portala ziginfo.rs Milana Jovanovića, na čiju kuću je bačen molotovljev koktel. Dok je početkom 2021. donesena prvostepena presuda, Apelacioni sud u Beogradu je najpre probio rok za odluku o žalbi osuđenih, a zatim u petak, 24. decembra, ukinuo presudu. Među osuđenima je i bio nekadašnji član vladajuće Srpske napredne stranke i bivši predsednik Opštine Grocka Dragoljub Simonović.

Više od 20 godina od ubistva novinara i izdavača Dnevnog telegrafa Slavka Ćuruvije, Specijalni sud je potvrdio presudu iz 2019. godine i četvoricu optuženika osudio na ukupno 100 godina zatvora, međutim, ni taj proces još nije gotov jer slede žalbe Apelacionom sudu.

CRNA GORA

Medijska scena u Crnoj Gori je i dalje pod senkom nerasvetljenih napada na novinare i imovinu medija jer su u velikom broju slučajeva naručioci i izvršioci i dalje nepoznati, a napadi na novinare su posebno intenzivirani u 2021. godini.

Prema podacima Sindikata medija, samo u 2021. godini bilo je 25 napada na novinare u zemlji koja ima oko 630.000 stanovnika. To je za 47 odsto više nego tokom 2020. koju su obeležile litije u organizaciji Srpske pravoslavne crkva zbog Zakona o slobodi veroispovijesti i posle tri decenije vlasti odlazak u opoziciju Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića, nakon čega je formirana nova vlada.

Od 25 zabeleženih slučajeva napada na novinare od početka ove godine, njih 20 je prijavljeno policiji ili je policija postupala po službenoj dužnosti, a sudski epilog je dobilo njih 10. U četiri predmeta su donete osuđujuće presude.

Najstroža kazna dosuđena je okrivljenom za napad na glavnog i odgovornog urednika nedeljnika “Monitor” Esada Kočana koji je napadnut ispred ulaza zgrade u kojoj živi. Višestruki povratnik koji ga je prvo verbalno napao, a onda na njega i fizički nasrnuo je osuđen na deset meseci zatvora.

Još uvek, međutim, nije rasvetljen nijedan od najtežih ranijih slučajeva, poput ubistva suvlasnika, direktora i glavnog urednika dnevnika “Dan”, Duška Jovanovića (2004. godina), pokušaja ubistva novinara dnevnika “Vijesti” i nedjeljnika “Monitor” Tufika Softića (2007. godina) i novinarke “Vijesti” Olivere Lakić (2018. godina).

Crnogorska policija je nedavno uhapsila pripadnika Uprave policije Darka Lalovića i još jednu osobu zbog sumnje da su deo kriminalne grupe koja je organizovala napad na novinarku Lakić. Ona je pogođena u nogu ispred zgrade u kojoj živi u Podgorici. Prethodno su uhapšene dve osobe, a kako je saopšteno iz Tužilaštva, motiv je bio “sprečavanje novinarke da istražuje kriminalne organizacije na teritoriji Crne Gore i njihove veze sa kriminalnim grupama iz regiona”. Tužioci su, pored ostalog, saopštili da je za ubistvo Lakić nuđena svota od 150.000 eura.

Na pitanje kakvu zaštitu novinari mogu da očekuju od policije, ako postoji mogućnost da su oni i protagonisti napada, ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović kaže da se nada da je to stvar prošlosti. On je na na toj funkciji od formiranja nove vlade u decembru prošle godine.

Većina od 92 slučaja napada na novinare i imovinu medija u Crnoj Gori, od 2004. do kraja 2019. godine, nikada nije dobila odgovarajući epilog. Bilo je određenih akcija i najava policije pred objavljivanje godišnjeg izvještaja Evropske komisije za Crnu Goru, ali bez konačnih ishoda kad je riječ o procesuiranju ovih slučajeva.

Osim nesolidarnosti samih novinara u Crnoj Gori, od formiranja nove vlade u decembru 2020. godine primetna je praksa da najviši državni zvaničnici, čak i deklarativno osuđuju samo napade na one novinare i medije koji važe za njima bliske, na što ukazuju pojedina medijska udruženja.

Nakon serije napada na novinare nova Vlada je, međutim, prihvatila zahteve medijskih udruženja da se u Krivičnom zakoniku uvedu dva nova člana – sprečavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka i napad na novinara u vršenju profesionalnih zadataka, za koja bi bila zaprećena kazna od tri meseca do pet godina zatvora.

Rasprava o izmenama zakona u parlamentu je u toku.

SEVERNA MAKEDONIJA

U poslednje tri godine (2019, 2020 i 2021 g.) u Severnoj Makedoniji prijavljena su ukupno 23 napada i pretnje novinarima i medijskim radnicima. U 2019. godini bila su samo četiri takva incidenta, što znači da su 2020. napadi i pretnje tri puta brojniji, upozorava direktor Udruženja novinara Makedonije (ZNM) Dragan Sekulovski.

Iako se broj fizičkih napada smanjio, zabrinjava činjenica da se novinarima sve više prijeti smrću na društvenim mrežama, gotovo svakodnevno.

Institucije u Makedoniji i na napade i na upozorenja uglavnom ćute.

Samo jedan slučaj ove godine okončan je pravosnažnom presudom u korist novinara koji su bili izloženi pretnjama. Emil Jakimovski osuđen je na godinu i osam meseci zatvora jer je 2020. godine na aplikaciji Telegram pretio smrću zamenici glavnog urednika portala A1on Meri Jordanovskoj.

“Mislim da pod hitno u Krivičnom zakoniku treba uvesti kazne za online nasilje, posebno kada je reč o pretnjama smrću, jer mi kao novinari ne smemo da budemo uplašeni i onemogućeni da radimo svoj posao”, kaže Meri Jordanovska.

Ostala 22 slučaja nemaju sudski epilog. “Nekažnjivost počinitelja novinara ostaje problem, negde u trouglu MUP-a, tužiteljstva, pravosuđa – jednostavno, nešto ne radi”, ocenjuje Mladen Čadikovski, predsednik Udruženja novinara Makedonije (AJM).

On posebno ukazuje na dvostruke standarde kada je reč o političarima i novinarima.

Podseća da je odbijen zahtev novinara da im se isplati odšeta za pretrpljeni strah i ustavom garantovano pravo za informisanje javnosti, jer ih država nije zaštitila kada je 2017. godine u parlamentu bila napadnuta tadašnja opozicija u slučaju poznatom kao “Krvavi četvrtak”. “Kada su političari napadnuti, počinitelji završe u zatvoru”, naglašava Čadikovski.

Dodaje da su zahtevali od Tužilaštva osnivanje posebne jedinice koja će procesuirati samo krivična dela koja se odnose na nasilje nad novinarima i dodaje da imaju obećanja da bi radna grupa mogla početi da radi naredne godine.

Da nadležni organi potpuno ignorišu zahteve novinara i medija, pokazuje slučaj Tomislava Kežarovskog.

Iza njega je stala cela novinarska zajednica, ali je bilo uzalud. U pritvoru je bio skoro dve godine 2013. (tačnije, 22 meseca – pet meseci u zatvoru “Šutka”, a godinu i sedam meseci u kućnom pritvoru).

Privođenje Tomislava Kežarovskog, skrinšot

Početkom 2015. godine, jedan mesec je proveo u zatvoru “Idrizovo”, dok je na vlasti bio Nikola Gruevski i VMRO-DPMNE. Vreme provedeno u pritvoru nazvao je “život u kutiji”, što je i naslov knjige koju je objavio o pritvorskim danima.

Proglašen je krivim jer je u tekstu iz 2008. otkrio identitet zaštićenog svedoka u slučaja ubistva Laze Milošovskog iz Velesa. Njegovi advokati su tvrdili da u trenutku kada je otkriven identitet, on uopšte nije bio u statusu zaštićenog svedoka, već ga je dobio kasnije, a Milošovski je izjavio da ga je policija prinudila da lažno svedoči.

Još uvek nisu razjašnjene okolnosti pod kojima je poginuo Nikola Mladenov, vlasnik i glavni urednik revije “Fokus” 2013. za vreme vladavine Gruevskog. Nadležni tvrde da je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a auto je pronađen u blizini Skoplja uz pomoć njegovog mobilnog telefona, koji je, međutim, nakon toga misteriozno nestao.

ŽIVOT UZ PRETNJE I OBEZBEĐENJE

Naša sagovornica Tanja Milevska, dopisnica makedonske državne agencije MIA iz Brisela jedna je od novinarki kojima se na društvenim mrežama u S. Makedoniji neprestano preti smrću, o čemu sada priča bez straha.

Činjenica da ne živi u Severnoj Makedoniji daje joj veću nezavisnost, objektivnost i slobodu. No, i dalje je jedna od meta pretnji, uvreda, govora mržnje.

Zbog toga je od belgijske organizacije novinara dobila psihološku i pravnu pomoć. “Nakon toga se više nikada ne osećate krivim kada radite svoj posao onako kako treba “, kaže naša sagovornica.

Snežana Čongradin, novinarka iz Srbije kaže da ne zna šta se dešava sa njenim prijavama te da je prepuštena zaštiti redakcije, prijatelja i svih drugih koji saosećaju, kao i sopstvenim procenama o tome koliki joj je stepen ugroženosti, usled odgovarajuće reakcije države.

Jelena Jovanović iz Crne Gore kaže da je život sa policijskim obezbeđenjem sve osim normalan. “Svjesna sam da je mala vjerovatnoća da bih uopšte i bila živa da me ne čuvaju 24/7 i zahvalna sam im na tome”, zaključuje ona.

Sve tri zemlje – Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija nalaze se u sredini kada je riječ o indeksu bezbednosti novinara. Na skali od jedan do sedam najbolje rangirana je Severna Makedonija 3,93, Crna Gora 3,59 pa Srbija -2, 95, na osnovu podaka koje je prikupila mreža medijskih udruženja SafeJournalist iz regiona.

Ovaj tekst urađen je u okviru regionalnog programa ,,SNAŽNI – Mediji bez mržnje i dezinformacija” koji je finansijski podržala Evropska unija. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i medija i ne održava nužno stavove EU.

Source Kontrapress